PARAJEDRENJE
Sve što niste znali o parajedrenju pročitajte u nastavku.

Jeste li nekada poželjeli poletitjeti slobodno kao ptica, letjeti slobodno, visoko i daleko, otisnuvši se laganim korakom u visine iznad tla po kojem ste trenutak prije toga hodali s pogledom, kako kaže Cesarić, uprtim u zemne stvari? Naravno da ste poželjeli.
A, tko nije? Mislite li da je to nemoguće? Naprotiv! Itekako je moguće. I ne samo da je moguće, nego je lako i jednostavno. Dobro, ne baš doslovno samo tako. Naime, treba nešto naučiti i uvježbati, ali kada se nauči i uvježba, onda je zaista lako i jednostavno. A koliko je lijepo? Ljepše nego što možete zamisliti ako još niste probali.
To su drugačiji trenuci od ovih koje proživljavamo u svakodnevnom zemaljskom svijetu. To je ostvarenje Ikarovog i Dedalovog sna. To letenje je oslobođeno od snažnih mlaznih ili elisnih motora, oslobođeno krute kabine zrakoplova, a nosi vas krilo koje direktno osjećate svojim tijelom jer ste s njim na određeni način direktno spojeni. Takvo letenje spada u tzv. slobodno letenje, a jedan od načina slobodnog letenja je paragliding ili parajedrenje.
Danas je parajedrenje u svijetu vrlo popularno, a broj pilota kontinuirano raste.
Teško je reći koje je to bilo mjesto, dan, let ili pilot kojeg treba zvati prvim pravim u praglidingu. Možemo reći da se počeci javljaju negdje u 70-im godinama 20. stoljeća, ali i to da je paragliding evoluirao na temelju Rogallovog krila, ovjesnih jedrilica (zmajeva) i padobranskih krila, što možemo shvatiti kao prapočetke paraglidinga. Franzis Rogallo (1912-2009.) je svoju konstrukciju fleksibilnog krila patentirao još 1948. na temelju čega se u 50-ima počelo osmišljavati konstrukcije padobrana-krila koji su nakon nakon nekog vremena u potpunosti zamijenili nekadašnje padobrane-kupole, a u 60-ima su na temelju Rogallovog patenta stvorene prve ovjesne jedrilice (zmajevi). U 70-ima se sve to na neki način kombiniralo da bi se shvatilo da je povećanjem površine, smanjenjem debljine i ostalim modifikacijama padobranskog krila moguće dobiti krilo kojim se može poletjeti s tla zatrčavanjem i upravljati djelomično poput padobrana, a djelomično poput ovjesne jedrilice i da se njime postiže prilično veći dolet nego padobranima.
Još 1954. je Walter Neumark, autor članka u jednom zrakoplovnom časopisu, napisao da predviđa kako će uskoro čovjek moći samostalno poletjeti zatrčavanjem s litice ili padine, iako tada padobrana-krila, a kamoli ovjesnih jedrilica i parajedrilica u upotrebi još nije bilo.
Svakako treba spomenuti patent Davida Barisha (1921-2009.) koji je 1965. stvarajući za NASA-u padobran koji bi služio za spuštanje Apollo kapsule na Zemlju konstruirao, po mnogima, prvi paraglider kojeg je nazvao sailwing i kojim se moglo polijetati sa zemlje zatrčavanjem. Tzv. finesa (dolet), odnosno omjer horizontalnog i vertikalnog puta u letu iznosio je svega oko 0,5 (za usporedbu, finesa današnjih parajedrilica je, ovisno o modelu, od cca 8 do cca 12).
Kanađanin Domina Jalbert (1904-1991.) je 1966. patentirao padobran koji u potpunosti odgovara današnjim padobranima za skokove iz aviona i nazvao ga Parafoil.
Nakon spomenutih patenata koji bi spadali u neke “prapočetke” za rađanje paraglidinga, počeci paraglidinga se mogu smjestiti negdje na kraj 70-ih, a tome su doprinijeli alpinisti koji su imali iskustva u padobranstvu. Oni su si nakon uspona na alpske, himalajske i druge vrhunce povratak s planine olakšavali zrakom umjesto silaženjem pješice upravo na način kako mi to danas činimo parajedrilicama. Početkom 80-ih se paragliding prepoznaje kao letačka aktivnost u današnjem smislu, iako su finese dostizale vrijednosti tek oko 3 ili 4. Od tada se polako, ali kontinuirano i sigurno paragliding razvija i širi najprije iz Francuske pa preko Njemačke, Švicarske i Austrije po Europi da bi u 90-tima bio prisutan u mnogim drugim zemljama na svim kontinentima.
Da bi se nešto suprotstavilo gravitaciji, dakle da bi letjelo, mora najprije postojati sila suprotnog smjera gravitaciji. U našem slučaju tu silu nazivamo uzgon. Ptice, avioni i jedrilice uzgon postižu zahvaljujući svojim krilima. Parajedrilica također to ima. Parajedrilice su izgledom najsličnije današnjim padobranima za skokove iz aviona. Naravno, ne onim starim okruglim kupolama kojima se spuštalo vertikalno prema zemlji, odnosno tamo gdje ih vjetar odnese, nego ovim današnjim “četvrtastim” kojima se osim spuštanja (vertikalne komponente kretanja) postiže i horizontalno kretanje, odnosno određeni horizontalni dolet. To je moguće zato jer se uslijed opstrujanja zraka platno padobrana, odnosno parajedrilice, formira u oblik krila. Parajedrilica leti na istom osnovnom principu kao padobrani, a osnovna konstrukcijska razlika je u tome da je krilo parajedrilice veće površine i manje debljine čime se postiže puno bolji (veći) uzgon pa time i dolet. I ne samo to. Parajedrilicom se mogu iskorištavati uzlazna zračna strujanja zahvaljujući čemu se nakon polijetanja, ukoliko takva strujanja postoje i ako ih pilot zna iskoristiti, mogu postizati dovoljne visine za odgovarajuće prelete. Uobičajeni pojedinačni preleti iskusnijih pilota parajedrilice, ovisno o uvjetima, često su dugi desetke pa i stotine kilometara. Nedavni svjetski rekord iznosi preko 500 km.
Upravljanje parajedrilicom izvodi se, osim pomoću povlačenja određenih konopaca (kao kod padobrana), i pomicanjem tijela unutar sjedala u kojem pilot tijekom leta sjedi udobno kao u fotelji.
Za polijetanje je potrebna odgovarajuća padina i odgovarajući vjetar, ali polijetati se može i s ravne horizontalne površine, npr. ravne livade. Za takva polijetanja potrebno je ipak imati neko sredstvo ili uređaj koji mora dati energiju da bi parajedrilica postigla uzgon. Jedan od načina je pomoću sredstva za vuču tako da se pilot parajedrilice zakačen užetom na to sredstvo (vitlo) povlači te nakon postizanja određene visine pilot se otkačuje i nakon toga slobodno leti. Drugi način za polijetanje s ravne površine je uz pomoćni motor kojega pilot parajedrilice nosi na leđima. Elisa motora daje odgovarajući potisak da bi onda krilo parajedrilice postiglo potreban uzgon.
Da, vjerojatno se pitate: “A, koliko je to sigurno?” Odgovor glasi: Da, sigurno je, uz uvjet da poštujete određena pravila. U tom slučaju nije opasniji od vožnje biciklom. Paragliding nije ekstreman sport kako ga mnogi neupućeni smatraju ukoliko se ne prelaze određene granice vlastitih sposobnosti, uvjeta, mogućnosti i sl. Parajedrilica nije konstruirana i proizvedena da se čovjek njome dovodi u opasnost i unesrećuje, nego da uživa u onome što ta letjelica može pružiti. Naravno, kao i svaki drugi zrakoplov, automobil na cesti, motocikl, bicikl ili bilo što drugo, može biti itekako opasna ukoliko se koristi bez potrebne sposobnosti za njezino upravljanje, u neprimjerenim uvjetima, namjernim ili nesmotrenim izlaganjem opasnosti i sl. Tijekom osposobljavanja za samostalno letenje parajedrilicom uči se gdje su granice svega toga, odnosno kako koristiti parajedrilicu na siguran način.
KAKO SE OSPOSOBITI ZA LET?






Osposobljavanje
Sva znanja i sposobnosti za pravilno i sigurno letenje parajedrilicom stječu se kroz teorijsku i praktičnu nastavu u organizaciji za osposobljavanje, a jedna od takvih je naš klub, ZK PARAFREEK koji osim za svoje sadašnje i buduće članove provodi tečajeve za članove drugih klubova i sve ostale zainteresirane kandidate.
Više>>>
Tandem letovi
Ukoliko se ne želite osposobljavati za samostalno letenje, a želite doživjeti tu ljepotu slobodnog leta, nema nikakvih problema. Moguće je. Javite nam se za letenje u tandem parajedrilici. Netko od naših iskusnih članova s licencom tandem pilota parajedrilice pružit će vam to. Više o tome pročitajte pod →Tandem letovi.
Više>>>